Pogled na jazz

Odnedavna se na hrvatskom tržištu u izdanju Nove knjige Rast našla i knjiga Pogled na jazz, profesora hrvatskog jezika i književnosti i jazz kritičara, Dinka Husadžića Sanskog, kojemu je ova ista kuća već  ranije objavila dva romana:  U potrazi za izgubljenom tajnom i Pametno potroši dan. Za Sisak je ova knjiga značajna utoliko što je dobar dio njezinih događanja prenesen iz ovdašnjeg Siscia jazz cluba obzirom da je autor pratio gotovo svaki koncert održan u ovom prostoru. Stoga i ne čudi da će baš večeras, na proslavi rođendana sisačkoga Jazz cluba, uz bogat glazbeni program javnosti biti predstavljena i knjiga Pogled na jazz. To nas je i odvelo prema Dinku Husadžiću Sanskom na jedan kratak, ali ugodan razgovor.

U svojoj najnovijoj knjizi progovarate o jazzu kao glazbenom izričaju, ali i o značajnim hrvatskim i svjetskim jazz glazbenicima donoseći pregled s koncerata jazz glazbenika diljem hrvatske, pa i Siscia jazz cluba, koje ste imali priliku pratiti. Kako je knjiga nastajala?
Ta je knjiga  plod mog višegodišnjeg slušateljskog bavljenja glazbom, osobito jazzom koji je u svojevrsnom rezervatu, pa sam u dogovoru s izdavačem naumio realizirati baš ono što godinama pratim, a kako je takve literature vrlo malo, usudim se reći da je knjiga uskočila u pravi trenutak.

Edo Cindrić koji je pisao predgovor knjizi Pametno potroši dan i U potrazi za izgubljenom tajnom, u jednom svom tekstu navodi da Vam je ovim uratkom  jazz postao dijelom pronađene izgubljene tajne iz prvog romana ili pješčanika iz drugog, koji pazi da pametno potrošimo svoje ovozemaljske dane.
Je li svaki trenutak i svako putovanje za koncertom kojeg ste zabilježili u svojoj knjizi pametno potrošeno vrijeme?
Vjerujem da jesam. Knjiga se u svom podnaslovu zove Zapisi iz jazz svemira. To dakle nije klasična povijest jazza, to nije enciklopedija, to nije leksikon, iako se prvi i drugi dio bave tim povijesnim kontekstom kako svjetskog  jazza od afro ritmova, regtima, swinga prema bi-bapu, tako i domaćeg, hrvatskog. To je jedan osobni pogled koji ne znači nužno i stvarno stanje u hrvatskom jazzu, to je naprosto pogled jednog jazzoljupca. Tako ostavljam mala vrata otvorena da ne moram u svemu biti u pravu.

U pravu ili ne, svoju su preporuku za nabavku knjige dali brojni poznati jazz glazbenici i kritičari, poput Davora Hrvoja.

Da. Uz Davora koji je u ovom trenutku zasigurno broj 1 u jazz kritici, tu je i Dragutin Matošević, također glazbeni kritičar, naši vrhunski saksofonisti Denis Razumović i Saša Nestorović, talijanski jazz pijanist  Roberto Magris, Sinan Alimanović – jazz pijanist i član grupe Indexi, gitarist Damir Kukuruzović u čijem je klubu nastao veliki broj tekstova, kao i mnogi drugi.

Sve se nekako svodi na to da je ova knjiga jedan lijep doprinos jazz glazbi. Predstoji tek upitati kako do nje doći i hoće li se moći kupiti na predstavljanju, 29. listopada?
Na rođendanu Siscia jazz cluba okupit će se povelik broj jazz glazbenika i ljubitelja ove glazbe i unutar tog programa našla se prigoda za promoviranje te moje knjige. Inače, moguće ju je nabaviti kod mog nakladnika, a osigurana je i internet prodaja.

Česta su razmišljanja po kojima jazz nastaje iz afričke glazbe. Ona su u dobroj mjeri točna, ali nikako u potpunosti. Influence svakako egzistiraju, ali ne toliko koliko mi Europljani ponekad mislimo. Skloni smo olako tvrditi, to je crnačka glazba, oni su je s afričkog kontinenta ponijeli sa sobom, u novi svijet, kamo su kao robovi povedeni, pod prisilom.

 Upliv afro ritmova i glazbenog izričaja tako specifičnog za čovjeka iz Afrike, samo je jedan dio priče.

Kasnije ćemo vidjeti kako se na tu osnovu nadograđuje crni čovjek – rob s Juga Amerike, ali i Kreol, uvjeren za sebe da nije crn jer ima u sebi europske krvi. Bijelac također upija glazbu koja će se kasnije nazvati jazzom.

Činjenica je da jazz (ili kako god se to već u početku zvalo!) započinje s američkim crnim čovjekom, odnosno Afroamerikancem, radnikom-robom, na plantaži pamuka, brodarom na parobrodu što plovi Mississipijem, ali i stanovnikom predgrađa velikih gradova. Stoga se to često dovodi u vezu s Afrikom. 

Dolaskom na američko tlo, ako je već i preživio nehumani put preko oceana, Afrikanac svoje ritmove i svoju glazbu drži u glavi, to mu robovlasnik nije mogao oduzeti. Stvara se glazba američkog crnca, ili  – narodna glazba (folklor) američkog crnca.

Spoj starog afričkog zvuka oplemenjenog europskim glazbenim zasadima, daje jednu novu glazbu. Možemo to nazvati radnom pjesmom (work song). Robovlasnik se ne buni previše, «pjevajući» rob je dobar i sretan, znači i produktivan.

Osim work songa, još nešto se izdvaja - to je glazba duhovnog karaktera, spiritual, nastajao u okviru Crkve.

Iz toga se rađa nova forma – blues!

Nekako pod ruku s bluesom, ide i ragtime.

Teško je reći tko je skladao prvi ragtime, iako je izraz prvi put iskorišten u naslovu «My Ragtime Baby», Freda Stonea, ali neovisno tko je bio prvi, svakako najveći ragtime glazbenik bio je Scott Joplin (1868. – 1917.), «kralj ragtimea».

 

 

 

 

 

 

... New Orleans možemo nazvati kolijevkom jazz glazbe, ali činjenica je da jazz nastaje na mnogo širem prostoru koji su nastanjivali američki crnci.
Iz noćnih barova i bordela Storyvillea izniklo je nekoliko značajnih pijanista, kao što su Richard M. Jones i Tony Jackson, ali najznačajniji je bio Ferdinand Joseph (Jelly Roll) Morton (1885. – 1941.) ...
Louis Armstrong (1900.-1971.) je čovjek potekao iz siromaštva i bijede, čovjek koji nije čitao note, a postao je vođa orkestra, čovjek koji je bio bogomdani genije. Imao je ono «nešto».

Armstrongova melodija i danas je misterij. Teško je to objasniti. Ritam možemo objasniti brojem i matematikom, harmonija ima svoju teoriju; ali što je to u jednoj melodiji što nas u srce pogađa i prepoznajemo je kao vrijedno, zanimljivo, ili ju jednostavno osjećamo kao «ono nešto»?

Upravo po toj melodiji Armstrong ostaje jazz povijest. Bio je i glumac, komičar, kompletan zabavaljač svoje publike, s osmjehom poput kriške lubenice. ...

U predgovoru knjizi POGLED NA JAZZ najugledniji hrvatski jazz kritičar i znalac, Davor Hrvoj ističe kako se suživot slikarstva i jazza razvija od samih početaka te glazbe, isprepliće na razne načine, posredno i neposredno. Ne stavljaju bez razloga jazzisti na omote svojih ploča reprodukcije značajnih umjetničkih djela, a mnogi su umjetnici svoja remek djela stvarali nadahnuti jazzom, pod utjecajem jazza, slušjući jazz - slikali su, oblikovali, pisali jazz. Jedno od najizravnijih prožimanja nalazimo u spontanoj izvedbi trija Dukea Ellingtona koji, nadahnut djelima Joana Miróa, nakon šetnje velikanovim vrtom, svira za njega.

...

Ovo vrijeme bilježi i jednu sjajnu pjevačicu. Billie Holiday (1915.-1959.), simbol poniženog crnog čovjeka, koja je rano preminula od alkohola i droge. Iza sebe je ostavila besmrtne snimke. Njezina autobiografija «Lady Sings the Blues» je možda najprodavanija knjiga vezana uz jazz.

... Na radiju se, negdje 1934. javlja mladi klarinetist, Benny Goodman (1909.-1996.), s orkestrom koji svira hot. S Goodmanom počinje stanoviti bum swing glazbe i orkestara. Pred Drugi svjetski rat bilo je na stotine orkestara. ...

Pojava Stephanea Grappellia, violinista i Djanga Reinhardta, romskog gitarista, povijesna je za europski jazz. Uskoro će nastati Quintette du Hot Club de France, sastav koji će ostaviti sjajne snimke, ali i plodno tlo za sviranje gipsy swinga, sve do današnjih dana (braća Rosenberg, Angelo Debarre, Bireli Lagrene …).

... John Birks «Dizzy» Gillespie (1917.-1993.) dobio je nadimak stoga što je često na sceni izvodio «bedastoće».

Početkom 1944. godine Dizzy je  izveo zanimljivu frazu «Salt Peanuts! Salt Peanuts!». Slani kikiriki.

Te su note mogle biti i riječima izražene, nešto poput «bu-dee-daht». Moglo se čuti i «bu-re-bop». Naglasak je padao na zadnje dvije note, pa se čulo i kao «rebop».

Rebop je postao bebop!

... Jazz dalje kreće različitim pravcima. Treba pomenuti i velikane poput Johna Coltrane i Milesa Davisa i Charliea Parkera. ...

Boško Petrović je najznačajniji hrvatski jazz glazbenik koji je zadužio hrvatsku jazz glazbu, i kao sjajan skladatelj, i kao glazbenik, i kao promotor i kao vlasnik B.P. Cluba, u kojemu su gostovali najznačajniji svjetski jazzisti i u kojemu se organiziraju četiri jazz festivala godišnje. Bez Boška bi hrvatski jazz bio siromašan jednako kao svjetski bez Djanga, Milesa ili Parkera.

Držeći se swinga i bebopa, Petrović je uvijek bio stopostotno u jazzu, bez ustupaka komercijalnom razmišljanju i kompromisima. Prvi je, i ne samo kod nas, uvodio i folklorne izričaje u jazz, skladajući inspiriran folklornom baštinom (npr. obrada makedonske narodne pjesme «With Pain I Was Born», ili poznata suita «Istra u mom srcu», sa sviračima sopila…), prethodeći onomu što se danas naziva World Music.

Denis Razumović Razz, alt saksofonist

Prije par godina upoznao sam profesora Dinka Husadžića Sanskog 
prilikom 
jednog mog nastupa u Siscia Jazz Clubu u Sisku. 
Tada smo se, uz lagani kapučino,
 dohvatili zanimljivih tema, između ostalog i o problemima 
estetike, u umjetnosti općenito 
ali i u procesu stvaranja jazz glazbe, dakle improvizirane
 glazbe, kao i o problemima vizualne 
umjetnosti - slikarstva.Dinko je tada, želeći pojasniti 
neke svoje slušateljske
impresije, poredio Milesa Davisa, u njegovoj kasnijoj 
fazi, sa radovima Picassa, 
a Ornettea Colemana je uspoređivao, i pritom vrlo
 vješto tumačio sličnosti,  
s Vasilijem Kandinskim.   

Takve su usporedbe u modernoj umjetnosti 20. stoljeća
 česta pojava, 
ali u Dinkovom slučaju to 
postaje jedna bitna činjenica
 i značajka njegovog rada. 
Autor ove knjige ima istančanu percepciju 
i osjećaj za «ono nešto», a on 
to «nešto» i traži u djelima koja zaokupljaju 
njegovu pozornost. 

 Dinko posjeduje jedan fini talent pri razlučivanju
 i vrednovanju umjetničkog 
djela tako što gledajući sliku, «čuje» i njezin zvuk, 
a slušajući neku skladbu, 
u njoj će vidjeti i sliku. To je vrlo zanimljivo, jer autor 
ove knjige ne svira jazz, 
ali ga osjeća i pokušava ga shvatiti, 
sa strahopoštovanjem se odnoseći 
prema fenomenu jazza, ne samo u 
harmonijsko-metričkom smislu, nego
 i u filozofskom i humanističkom pogledu. 
Dinko ima jednu veliku prednost u 
odnosu na mnoge ljude: on jazz želi!

 Bio sam sretan kada sam vidio da je počeo
pisati recenzije za www.jazz.hr portal,
 kao i za druge portale i časopise. Naime,
 rijetki su, pa stoga i vrlo cijenjeni, 
takvi promicatelji i zagovornici jazz glazbe. 
Radosno sam dočekao  vjest da je ova knjiga 
napisana i nadam se  da će čitatelji osjetiti posebnost njegovog pristupa i prepoznati autorov narativni tempo.

 Meni kao hrvatskom jazz glazbeniku
 iznimno je važno to što će
 ova knjiga zasigurno dati vjetra pozitivnoj 
afirmaciji ne samo
 hrvatske jazz glazbe na ovim prostorima, 
kao i što će dokumentirati 
djelovanje pripadnika aktualne hrvatske jazz scene! 

Dragutin Matošević, glazbeni kritičar i urednik web portala www.barikada.com

Svojim tekstovima na www.barikada.com profesor Husadžić je znatno unaprijedio kvalitetu priloga na mojoj web stranici. Tim tekstovima me je privuklo veliko autorovo poznavanje teme o kojoj je pisao, sveobuhvatnost tih priloga, kao i obilje vrijednih informacija koje su oni nosili.  U svima njima iskazan je i osobni stav autora koji je u nerijetkim situacijama bio pozitivan, promovirajući jazz kao vrijedan muzički stil, a i umjetnika o kojem je pisao. 

Jazz je na ovim prostorima, nažalost, «privilegija» malog broja ljudi.  Za jazz, pored ljubavi, treba i određeno «predznanje».  U tom kontekstu, Dinkovi tekstovi imaju veliki značaj.  Knjige o jazzu su rijetke kod nas.  One su nasušno potrebne jer su  istovremeno i udžbenici u kojima se iščitavaju i uče osnove jazz kulture i u kojima se upoznajemo s radom vrijednih jazz umjetnika.  Stoga su ovakve knjige uvijek dobrodošle u knjižnici svakog ozbiljnijeg ljubitelja muzičke umjetnosti.  

Eduard Edo Cindrić, prof.

Pišući predgovor za drugi Dinkov roman («Pametno potroši dan»), govorio sam o temi potrage; potrage za Izgubljenom Tajnom, potrage za Pješčanim satom, potrage za samim sobom i nekim svojim smislom, naglašavajući osnovnu autorovu misao kako trebamo pametno potrošiti svoje dane.

Istaknuo sam tada i glazbeno-likovnu dimenziju romana, gdje su slikarstvo i glazba neprekidna podloga većini zbivanja i cijelo vrijeme sam imao dojam kao da čujem Djanga Reinhardta, Norah Jones ili Ninu Simone. U pastelnim sfumatima krajobraza, note i likovnost, zvuk i boja, činili su cjelinu bez koje bi nam se priča činila praznom i nepotpunom.

I evo me sada pred novom Dinkovom knjigom. Ova knjiga nije roman, već je dokument vremena u kojem živimo i u kojem jazz glazba čini bitnu sastavnicu. Jazz postaje dijelom pronađene Izgubljene Tajne iz prvog romana, ili Pješčanika iz drugog romana, koji pazi da pametno potrošimo svoje ovozemaljske dane. Slušati jazz glazbu svakako je jedan od načina.

U svojim romanima Dinko je izmislio cijeli jedan bajkoviti, imaginarni svijet kako bi iskazao svoje teme i ideje. U ovoj knjizi opet imamo jedan bajkoviti svijet, glazbeni svijet, jazz svemir, kako bi sam autor rekao; ali ovoga puta stvaran, realan, postojeći – bajkoviti svijet jazza u koji tek rijetki sretnici imaju pristup.

Dinko nam pomaže u pronalaženju puta k toj divnoj glazbi, zapisujući svoje dojmove o onom što je čuo, ili o onom što osjeća slušajući jazz. Mislim da će poslije ove knjige mnogi od nas promisliti o svojim glazbenim afinitetima!

Roberto Magris, jazz pijanist, Roberto Magris Europlane Orchestra

Nalazim da je ova knjiga lijep doprinos jazz glazbi s posebnog 
europskog gledišta za koje osjećam da je blisko mom
 jazz iskustvu i, kao glazbenik koji je nekoliko puta 
nastupio u Hrvatskoj, jako cijenim to što autor 
središte pažnje daje vrlo dobrim hrvatskim 
umjetnicima koji zauzimaju relevantnu poziciju na 
suvremenoj jazz sceni u Europi.

Saša Nestorović, tenor i sopran saksofonist i dirigent Big Banda HRT-a

Rekao bih da je ova knjiga autorov free jazz dojam, osobna refleksija o jazz glazbi, koja ne mora nužno, niti joj je namjera, u svim segmentima biti muzikološki ispravna, ali svatko onaj tko traži naći će nešto u ovoj knjizi, zasigurno! Kao što se prvi svirači jazza nisu opterećivali intonacijom, tako shvatimo i ove zapise! Lijepo je!

Sinan Alimanović, jazz pijanist i član grupe Indexi

Mislim da je knjiga Dinka Husadžića Sanskog djelo od važnosti kako za jazz glazbu uopće, tako i za novije generacije koje tek trebaju otkriti svijet jazza. Iako ovo ostvarenje nije ograničeno samo okvirima edukativnog, ali to apsolutno može biti; nemoguće je ne osjetiti  način  na koji nas pisac uvodi u svijet jazza (od njegovih korijena pa do danas), sugerirajući nam da vidimo kako je ljubav prema umjetnosti prvi i neophodni korak dolaska do spoznaje i razumijevanja iste te umjetnosti.

Kroz ovo djelo ostvarujemo uvid u obiteljsko stablo jazz glazbe koje se grana i na našim prostorima. Samim tim, ta činjenica ovu knjigu  čini sjajnim rezimeom koji će poslužiti generacijama koje tek dolaze u jazz, a ujedno se svojim postojanjem  knjiga sama pretvara u umjetničko djelo.

Sonja Pribolšan Pongračić

O jazzu nisam previše znala i nisam ga slušala. No, kako u životu samo mijena stalna jest, tako je i moj glazbeni svijet pomaknuo svoje granice u beskraj, jer je moj kolega... i najvažnije, moj prijatelj Dinko, napisao novu knjigu, knjigu o jazzu.

Hm...mislim si, ako on dobar dio svoga života daje toj glazbi, mora tu biti nešto više od kakofonije koju ja čujem, više od opsesivnih, sebičnih improvizacija, mora biti glazbe u tom jazzu!

I ima glazbe! Sjedili smo  tako jedne večeri u društvu dragih prijatelja na obali Kupe i slušali jazz koncert, kad sam pogledala Dinka. Njegovo lice dječaka u najboljim godinama zračilo je radošću i zadovoljstvom jazz izvedbom koju smo čuli.

Tada sam se ja, okorjeli jazz skeptik, zaista zainteresirala za jazz. A knjiga će samo pomoći da saznam više.